Međunarodni podgorički sajam knjiga i obrazovanja

Početak » Sajam 2012 » Priče rezidencijalnih pisaca

Priče rezidencijalnih pisaca

https://pgsajamknjiga.files.wordpress.com/2016/04/volcano.jpg

Garaža

Autor: Bojan Lalović

Kad god razmišljam o garaži, zamislim mjesto pretrpano alatom, nepotrebnim kućnim namještajem, nauljenim crnim zupčanicimaa i naravno centralnu figuru, automobil. Njegovo željezo lagano korozira, a motor u nepogrešivoj tišini odmara do trenutka sljedeće  penetracije ključa u bravu, promjene brzine, odmjeravanja odnosa kvačila i gasa. Tim činom prikrivene sekslualnosti garaža postaje otuđeno mjesto prigušenog zraka, koje čeka da ispuni svoju funkciju.

Sada gledam nadasve drugačiju sliku. Ljude koje lutaju haotično kao insekti, nadgledajući  svijet prepun slova, brojeva, skrivenih slika; priča koje će pročitati i zaboraviti, ili onih drugih koje će citirati dugo i ostrašćeno. Sve vrvi od razgovora, o knjigama i piscima, njihovoj imaginaciji koju poklanjaju čitaocima. Neko razgovara o stručnosti jednog profesora  koji je napisao izvrsan naučni rad. Metamorfoza je gotovo savršena, ali svakim udarom o ležeći policajac  sjetim se gdje sam, garažni prostor dobije svoj oblik, a štandovi sa knjigama se učine potpuno neprikladnim. Kratko mislim o tome, a zatim nastavljam da posmatram ljude toliko različite, kako rutinski prolaze kroz sajamski prostor.

Sve me to sjeti na garažu kuće u Dobroti u kojoj sam sticajem okolnosti proveo dio svog djetinjstva. Mrak i ustajali vazduh pun vlage osjećao sa ulaza. U uglu se nalazio prekidač, čijem okretom se palilo svjetlo.Nekad raskošna ogledala prekrivena slojevima prašine pojavila bi se naslonjena na jednoj strani. Kada bih stao pred njih, nazirao se obris samo naizgled poznat, zamućen i svečan. Sa lijeve strane ležali su portreti pomoraca. Gordi, strogi likovi smejnjivali su se, iščekujući poštovanje. Volio sam da maštam kako putujem sa njima, po udaljenim morima i zagonetnim špiljama, na jedrenjacima koji su se vidjeli negdje u pozadini portreta. Slijedile su škrinje napunjene paučinom i robom davnih vremena. Sve te prekrasne kreacije išibane vremenom, i zapljusnute valovima, koji su nošeni burom i jugom udarali o ivicu kuće, tu garažu činile su zagonetnim mjestom. Te stvari nekada su popunjavale prostorije razrušenog i oronulog palaca bogate bokeške porodice koju su vjekovi rasuli na nekoliko kontinenata.

Danas sam okružen bespreglednim maštarijama pisaca. Ti zamršeni svjetovi prepuni sudbine ispisane rukom skladatelja, pokušavaju da privuku znatiželjne prolaznike. Izdavači su dovitljivi, dodaju im neki sitan detalj na koricama, određenu boju ili sliku. Potencijalni kupci prilaze, razgledaju, raspituju se za knjige još neprevođenih pisaca ili nobelovaca. Jedan stari čovjek duboko se zagledao u knjigu o klimatskim promjenama. Njen naslov je odredio njenu sadržinu sasvim jasno, a ja nisam osjetio potrebu da je otvorim,  osjetim miris jeftinog papira i budem informisan o pogubnosti djelanja modernog čovjeka. Rasploženiji sam za lutanje predjelima i doživljajima protagonista nečijeg djela.

Pada mi na pamet film Akire Kurosave „Snovi“, u stvari dio u kome glavni glumac  posmatra sliku Vinsenta Van Goga. Stoji spram nje, pokušava da je fotografiše, ali već u narednom kadru on je na platnu. Šeta beskrajnim poljima kukuruza i razgovara sa slikarem. Tako je i sa knjigama, tim magičnim svijetovima koji mi omogućavaju da u njih utonem i trčim hodnicima njihovih stranica. Na trenutak pomislim da mogu da pričam sa piscem, da ga poznajem.  Brzo čitam njegovu biografiju i opravdavam njegove postupke, njegovu čitavu povijest. Svaki korak glavnog lika postaje moj sopstveni i tumaram prema kraju vođen pisčevom voljom.

Kad god razmišljam o garaži zamislim mjesto prepuno alata, nepotrebnog kućnog namještaja, nauljenih crnih zupčanika i naravno centralnu figuru, automobil. Sada nije tu. Ostavio je mjesto knjigama, piscima koji levitiraju nad sopstvenim djelima, izdavačima, ljudima spremnim da uživaju u svakoj stranici, kamermanima i novinarima. Svi su oni tu da ispune smisleno prostor druge namjene, ali promjenjenog duha. Zidovi su dobili drugačiji oblik.Uobičajno sivilo betona se gubi pod pritiskom boja i glasova. Svakim narednim korakom zaboravljam na garažu, postojanje ležećeg policajca postaje navika, i pronalazim smisao prostora.

***

Sajam knjiga, međunarodni, a još podgorički

Autor: Đuro Radosavović

Slogan jednog od prethodnih sajmova bio je „Knjige su u garaži“, a ove valjda sudnje 2012. godine mogao je slogan biti „Policajci su pod tepihom“. Da li je sedmi međunarodni sajam knjiga bezbjednosno interesantan jer u nazivu stoji međunarodni, ili ipak policajci dežuraju možda zbog asocijacije na riječ podgorički?

Da je sajam uspješan, shvatio sam jednostavno posmatrajući ulaz. Ljudi bi odmah nakon kupovine i cijepanja karata krenuli stazom između štandova, i svi bi zapeli nogom o pritajenog ležećeg policajca koji vreba ispod tepiha. Kakve sad to veze ima uspjeh sajma sa zapinjanjem ljudi? Ako su već zapeli o ono što im je na putu, to znači samo jedno, da je pažnja prolaznika bila okupirana knjigama sa lijeve i desne strane.

Pratio sam neke posjetioce sajma, naravno samo pogledom. Dešavalo se da zapnu o svakog ležećeg policajca. Međutim, bilo je štandova koji su pogrešno protumačili riječ „međunarodni“, i u njihovom predstavljanju književnosti je bilo previše nacionalnog, sa detaljima koji aludiraju da bi valjda na našim prostorima trebalo rasparčati književnost u što više djelova, isto kao i države. Upravo takvi štandovi našli su se jedni preko puta drugih, što je izazvalo da prolaznici istežu vrat prolazeći tim dijelom, ne gledajući ni lijevo ni desno. Ipak je promaja bila prisutna i ove godine, makar kao izgovor.

Opčinjeni knjigom zapinjali su i pisci iz bliskog i novopečenog inostranstva. Dinko Telećan je zapinjao tražeći Siorana i Pekića, a Franjo Janeš pronalazeći Basaru. Nisam siguran kako je prošao Nenad Stipanić u potrazi za francuskim krimićima, ali siguran sam da zna kako sa policajcima, dok je Muharem Bazdulj prilično vješto sa nekoliko telefona i knjiga u rukama u maniru Monti Pajton iskoraka preskakao policajce. O Mihajlu Pantiću nemam informacije, ali sigurno da nisu prošli dobro policajci pod tepihom ako je na njih nagazio sićušni Pantić.

Gosti ovogodišnjeg sajma, dokazali su da svi pisci bez izuzetka teže istom cilju i trude se da svojim uticajem na ljude društvo učine boljim.  Sajam je otvorio Tarik Ali i kažu da je prilično zainteresovan za život nekadašnjeg našeg predsjednika svih naroda i narodnosti kupio knjigu Titov kuvar. Nisam siguran da Tarik Ali zna da se Podgorica zvala Titograd, a takođe sumnjam da su stanovnici Podgorice svjesni koliko je velik Tarik Ali. Možda mangupski neće da priznaju značaj gostiju, ipak je za njih ovaj sajam prvo podgorički, pa zatim međunarodni.

Unaprijed mi oprostite mi na izrazu, ali posrana svjetska ekonomska kriza učinila je da ove godine bude ljudi koji posmatraju knjige sa rukama iza leđa i da na svako „izvolite“ odgovaraju sa „Ništa, ništa, ništa, samo gledam“. Tad sam shvatio da sajam može biti i galerija i da nije samo pijaca kako mu često sude. Činjenica da je sigurno bilo ljudi koji su došli na sajam i nisu kupili niti jednu knjigu me istovremeno raduje i rastuži. Ti ljudi su posjetili sajam zbog mirisa knjige i poštovanja prema ritualu da se na jednom mjestu nađe istorija svijeta ponuđena kroz pero pisaca, onih ljudi koji umjesto datumima truju ljude emocijom. Posjetiocima sajma koji su došli samo da se nadišu knjiga i ništa više, upravo njima posvećujem ovaj tekst!

***

Osluškivanje sajma

(Priča 20 % popust 10 % užitak 100 % )

Autor: Mirjana Živanović

“Vrednost lepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova pod kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.”

I. Andrić

“Uzmite citat iz kutije, tamo je na samom ulazu. Ja čvrsto vjerujem da mi je ta rečenica kao neki sudbonosni znak”, reče plavokosa hostesa u plavim čizmicama. Poslušah je, i uzeh taj čarobni listić sa citatom… Andrić… nikada mi nije bio među najomiljenijim piscima, mada moram priznati da sam kasnije prilikom izlaska sa sajma hvatila da je ovaj citat i imao nekog smisla.

Lutajući, slušajući, pričajući tog prvog dana shvatih da nam svake godine sajam dođe u pravo vrijeme. Dočekao me široki osmjeh hostesa, manja posjećenost i dosta šarenila. Buka, dosta pitanja i odgovora… Na brzinu skeniram pogledom naslove: Ja sam Zlatan, Moja matematika, Učimo slova, Arhitektura u 21. vijeku, Novi Vujaklija, Sumrak, Tako je govorio Zaratustra… Odahnuh… Konačno nema ekspanzije jeftinih romana na osnovu kojih su se prošlih godina  snimale episode i episode srceparajućih sapunica.

Pijem svoju prvu kafu, a momci za stolom do mene glasno započinju razgovor pun šaljivih opaski.

“ Đe si brate!?” – odjeknu prodorni i dobro prepoznatljivi nikšićki akcenat.

“Doš’o neke knjige da vidim” – pozdrav grljenjem i ljubljenjem, tipičan za crnogorsku omladinu, nepojmljiv ostatku svijeta.

“I jesi li vidio šta!?” – zajedljivo upita kolega sagovornik.

“Ne ja osim ovih đevojaka nijednu” – grohot smijeha.

Pažnju su mi odvukle, četiri zelene stolice na podijumu… četiri kao četiri strane svijeta, ili četiri elementa – Vatra, Vazduh, Voda i Zemlja. U broju četiri je temelj i ravnoteža… Tu se krije prosvjetljen čovjek koji povezuje nebeske i zemaljske energije. A zeleno? Kao boja mira, boja nade, besmrtnosti, stabilnosti i sigurnosti. Hladna  i opušta. Upravo to mjesto je predviđeno za sajamske razgovore…

Previše razmišljam, mikrofonija prekide preispitivanje simbola brojeva i boja…  i dalje je buka, ne prestaje… velika s mlijekom…

***

Na promociji sam… Sajamski Trg Sv. Petra Cetinjskog…

„Jedino veliko u njihovim životima je njihov kraj. Ta poenta da će na kraju stradati može se svijetu koji se drži dobra činiti važnom. Ta istina zaista i jeste važna. Sve drugo, sav život čovjeka koji je ogrezao u kriminalu, sušta je banalnost. Vjerujte mi na riječ, tamo nema ničega dostojnog osim tema za dobru književnost“, kaže Stipanić, hrvatski pisac i gost sajma. Burna i bogata prošlost ovog pisca iskorišćena je kao pozadina njegove knjige… tema kriminala mi nikada nije bila nešto privlačna pa sam nastavila lutanje po sajmu…

,,Gospođice jeste li čitali Gordera? Evo vam je baš povoljno od 5 do 7 eura.”

Štandovi ambasada, neki veseli, pozitivni, mladi ljudi i šaroliki pamfleti mame me. ,, Imate 20 % popusta na te knjige.” Bez ramišjanja kupujem… Zvuci Orijenta sa štanda Iranske ambasade mi prijaju, ali ne i jak miris tamjana…  Vrijeme je da odem…

***

Opet sam izvukla citat, ovog puta gospodin Tven.

,,Najbolja stvar na ovom svijetu koja može čovjeku da se dogodi, jeste da se rodi srećan.”

Tog poslijepodneva, srećnim su me učinili iznenadni susreti sa starim prijateljima. Mnogi od njih željno iščekuju sajam. Uživaju gledajući kako ljudi zaviruju u knjige, iako su mišljenja da su svi već odavno zaboravili kako izgleda uživati u čitanju. Upravo iz tog razloga slušam žučnu raspravu koju je započela tribina Kultura u tranziciji. Umjetnost i kultura u digitalnom svijetu koji kroz medij interneta i socijalnih mreža proizvodi neke nove autore, koji osim što stvaraju, razmjenjuju neka nova značenja. Dok jedni vide problem kreativnosti u digitalnom svijetu, drugi tvrde da je u medijumu poruka. Na trenutak mi pažnju odvlači kolona učenika neke osnovne škole koji se nadvikuju sa učiteljicom. ,,Stani Matija, ne žuri i ne diraj svaku knjigu!”

Mladi gospodin sa tribine se opravdava: ,,Gospodine ovo je minimalno samo održiva kultura, ovdje niko ne može da preživi od pisanja.”

Zar je zaista dotle došlo? Gdje je pisac u Crnoj Gori? Angažovan? Politički obojen? Ili samostalan i neustrašiv? Teško da imamo odgovor na ova pitanja.

Dvije mlade podgoričanke do mene prelistavaju kupljene knjige. Jedna od njih, bliža mom stolu, sa većom kesom punom knjiga, komentariše: ,,Kad je sajam, svi se prave da čitaju, cimaju prodavce, tipa, imate li onu knjigu  ,,Kuća na kraju svijeta” i tamo neki lijevi pisac… to mi je tako bezveze.” Njena prijateljica je budno sluša i klimanjem glave odobrava sve što je čula i naručuje kafu i kisjelu vodu… Nadjačava ih nestrpljiva majka maloljetnog djeteta:

,,Aooo Pavle što nijesi kupio tu knjigu kad si bio sa školom, izgoreh ođe čekajući te!“ nervozna majka…

,, Ali majko nijesam se sjetio!“

,, A da ćeš ih makar pročitat no mi sakupljaju prašinčinu!“

,, Oću majko obećavam!“

,,Aj vala i to da vidim“

***

Nijesam sigurna da ovaj kratak zapis želim završiti stihovima Pink Floyda. Dok odlazim sa poslednje promocije čujem dobro poznate redove:

We don’t need no education. We don’t need no thought control… All in all you’re just another brick in the wall.

Odmotavam poslednji citat… ,,Čitalaca je mnogo – onih koji misle malo.“ Hariet Martino…

***

Pisac u rezidenciji

Nikola Tomić

Trodimenzinalni ekrani na zidovima prikazivali su segmente istorije književnosti. Glinene ploče iz Mesopotamije, egipatske papiruse, prvu štampariju, džepne knjige i monumentalne enciklopedije. Na kraju su prikazane elektronske knjige.

Naslovi prelivajućih boja i pokretne slike na koricama, ćelavom starcu nijesu zadržavali pogled. Svjetleće strelice na podu, koje su davale smjernice, skoro se i nisu vidjele. Jubilarni, pedeseti međunarodni sajam knjiga u Podgorici bio je posjećeniji nego ijedan do tada. Iznenađenja koja su organizatori za tu priliku pripremili bila su brojna. Od pisaca koji čitaju svoja djela, do izvedbi drama sa glumcima po želji.

Hologramska tehnologija, do tada luksuz u Crnoj Gori, zahvaljujući sajmu bi dostupna svima. Starinski paravan u dnu dvorane omogućavao je ljudima da na miru testiraju novine. Jedna kabina bi otvorena. Don Vito Korleone se pitao da li biti, ili ne biti, dok ga je skriveno posmatrala Džena Džejmison. Sa gađenjem gledajući u to skrnavljenje, starac zatvori paravan, izbacivši ga iz ležišta.

Pravo značenje određenog događaja  se ponekad može u potpunosti sagledati samo sa vremenske distance. Ono ne dolazi uvjek racionalnim razmišljanjem, već i poput munje, divlje i neočekivano.

Jedan neoprezan korak učini da zapne o ispupčenje na tepihu i prostre se po podu. Dok je tako ležao, ugleda sliku koju je kao mladić posmatrao iz iste poze.

Prvom spratu Deltine garaže manjkalo je kola, ali je zato vrvio od šetača. Hala pravougaonog oblika ispresijacana štandovima, bila je mjesto održavanja sajma knjiga četrdeset i tri godine ranije. Štandovi bijahu plastične konstrukcije, sa natpisima izdavačkih kuća na vrhu. Proklinjući svoj nepažljiv hod, mladić se zarumeni u licu. Dan ranije, njegov kolega Đuro primijeti kako je „Crna Gora jedina zemlja na svijetu čiji sajam knjiga krasi ležeći policajac“. „A sada  sam ja jedini čovjek u Crnoj Gori koji je pao preko jednog“ – pomisli u sebi.

Isprekidan haljinicama i pantalonama, momkov pogled se zaustavi na kraju dvorane. Sivi sto jednom ivicom dodirivao je zid na kojem su visile slike iznad saksija sa cvijećem. Na desetak metara od stola se nalazio prostor za prezentacije. Stolice za publiku skoro dodirivahu one iz kafića pored. Štandovi su počinjali na svega nekoliko metara iza podijuma za prezentovanje.

„Neko je morao da uzme nevinost tome divnom projektu. Možda prvi put jeste nespretan, ali se uvjek sa milinom pamti“, kasnije se šalio. Sa još troje ljudi, bio je prvi rezidencijalni pisac na sajmu knjiga u Crnoj Gori. Svakodnevno jednosatno bilježenje interesantnih detalja sa sajma, posmatranje kupaca i atmosfere  je spadalo u opis posla. Sve to je trebalo da im pomogne da napišu priču koju će predstaviti na zatvaranju.

Dok je prvog dana sjedio za svojim stolom, svega desetak minuta nakon što je posmatrač slika kompulsivno ravnao ivice rama sa podom, počelo je čitanje poezije.

Publiku je sačinjavalo nekoliko ljudi. Djevojka je sjedeći gurala kolica naprijed- nazad i tako privolila bebu da svoj sud da tek poslije izvođenja. Tri djevojke naizmjenično su čitale. Njihovi umilni glasovi, pomiješani sa prijatnim dimom mirišljavih štapića nosili su slušaoce  u suštinu stihova. Gosti kafića koji nisu bili upleteni u razgovor, ili tihu kontemplaciju o sopstvenim problemima, obratili su pažnju sa usputnom zainteresovanošću. Šetači koji bi došli u sluhokrug na trenutak bi zastali, a onda se okrenuli i  nastavili razgledanje izloženog. Momak zadužen za tehničku opremljenost sajma skupljao je kablove. Cura na susjednom štandu slagala je knjige, dok je njena koleginica pričvršćivala natpis.

Zvuk motora nadjača mikrofon i prisilno privuče pažnju prisutnih. Tada je svima bila jasna i marka vozila. Bio je to „podgorički“ motor . Potreba da svima stavi do znanja da postoji je glavna karakteristika ove endemske vrste. Nekoliko sekundi kasnije, kada je buka zamrla, druga djevojka preuze mikrofon i pročita svoj dio.

Siguran glas treće djevojke, koja je počinjala poslednju pjesmu, stade. Potmulo tutnjanje u daljini za treptaj preraste u jaku grmljavinu koja je zatresla montažne zidove. Dugačku pravinu iza garaže, popularno nazvani „Podgoričanin“, koristio je kao govornicu da još glasnije izrazi svoju egzistencijalnu suštinu. Čitateljka uz osmjeh nastavi.

Momak je skupio sve kablove, djevojke su i dalje preuređivale štand, beba je zaplakala, a aplauz malobrojne publike, pojačan pljeskom iz kafane, čak i od onih koji nisu slušali, označi kraj izvođenja.

Prije nego što je mladić đipio na noge i ispod oka pogledao smije li mu se ko zbog nespretnog pada, nakon čega bi počeo da se pita zašto se sjetio jučerašnjeg događaja, slajdšou uspomena prekide djevojka koja starca upita treba li mu pomoć.

Ošamućeno prihvati ponuđenu ruku, više iz zahvalnosti, nego potrebe. Na bijeloj majici djevojke palile su se i gasile riječi „Pisac u rezidenciji’’. Tek pridigli čovjek poljubi je u obraz i uz osmijeh nastavi da traži svoju priču.