Međunarodni podgorički sajam knjiga i obrazovanja

Home » Sajam 2012 » Bajke nastale na radionici kreativnog pisanja

Bajke nastale na radionici kreativnog pisanja

https://pgsajamknjiga.files.wordpress.com/2016/04/volcano.jpg

Na ovoj radionici učestvovale su učenice 7. i 8. razreda osnovne škole „21. maj“: Katarina Minjić. Nikolina Lešić, Zorana Janković i Ivona-Iva Jovanović. Radionicom je upravljala pjesnikinja Tanja Bakić. Ovdje možete pročitati bajke koje su polaznice radionice napisale.

 

Šapat misli

Autor: Katarina Minjić

Sazrijevati znači prolaziti kroz teška vrata odrastanja. Nikada ne znate šta možete očekivati kada ih otvorite, ali možete gajiti nadu da će vas neko čekati. Uostalom, jedino nam to i preostaje, zar ne? Ipak, nedajmo se maštanju. Tamo, u okrutnom i surovom svijetu koji vreba izvan zidina savršenog svijeta u kojem živimo nas neće čekati princ na bijelom konju koji će ispuniti sve naše želje i fantazije. Neće nas učiniti svojim centrom svijeta, ne. Jer, život nije bajka. Ne možemo očekivati da ćemo pronaći čarobni štapić koji će ispuniti sve naše želje, i pomoću kojeg ćemo prečicom doći do svojih ciljeva. Samo trudom to možemo uraditi. Jer, svaki čovjek ima mogućnost da promijeni svoju sudbinu. Uzme kist i počne da piše. Stvara. A onda, tu su i oni. Prijatelji. Ruke koje će nas uhvatiti ako naša krila zaborave da lete. Ako se odlome o hladne stijene sjećanja.
Zato moramo prestati stvarati iluziju o nečem boljem. O nekom, ko će nas spasiti od poplave kada naša nabujala Rijeka uspomena počne da se izliva. Moramo prestati očekivati od života da nam ispuni sve želje! Moramo se licem u lice suočiti sa zlom sudbinom kojoj je dovoljan jedan, samo jedan trenutak nepažnje da naš život okrene naglavačke i izbriše osmijeh s naših lica. Zauvijek. A onda, u tim trenucima gorčine, mržnje i potištenosti, u tim trenucima samoće poželimo da vratimo davno izgubljeno i neponovljivo. Poželimo da se istopi ovaj kavez u kojem smo, da raširimo svoja krila i odletimo tamo gore na nebo putem slobode. Možda na tom putu naiđemo na po koju prečicu koja će nas odvesti do željenog cilja. Odvesti kako bi ponovo ugledali nasmijana lica osoba koja su bila tu za nas kada su naša krila zaboravila da polete, kako bi ponovo ugledali onaj plamen, unutrašnju toplinu što štiti dušu da se smrzne u zimi ošaja.

Čarobna četkica

Autor: Nikolina Lešić

Nekada davno u jedno malom selu živjela je jedna “princeza”. Ona nije bila prava princeza, ali zbog svoje ljepote seljaci su je tako zvali.

Princeza je uvijek pomagala drugima u selu jer je bila plemenita i druželjubiva, a ne ohola kao neki u selu, koji su bili bogati i mislili da je sve njihovo. Princeza je imala i neku moć koju je koristila samo u dobre svrhe. Princeza je znala lijepo da crta i isticala se u tome, ali kada bi nešto nacrtala svojom, kako su je seljaci zvali, čarobnom četkicom ono bi oživjelo. Jedan od bogataša u selu je bio Ma-Lijan, koji i nije bio toliko zao, već naprotiv, on je bio veoma dobar i svima je davao i poklanjao. Ali seljaci su ga stalno podcjenjivali i mislili da je isti kao i drugi bogataši u selu. On je potražio pomoć i od princeze jer je ona bila omiljena u selu, pa je mislio da će ona uspjeti da ubijedi seljake da je on dobar i druželjubiv čovjek. Ona ga je pomno slušala i obećala da će mu pomoći. Sjutradan je sve u selu ubijedila da je Ma-Lijan dobar čovjek i da će svima pomagati, i to sve uz pomoć četkice. Četkica je imala još jednu moć – mogla je da prikaže nečija osjećanja. Kada su seljaci vidjeli kako se Ma-Lijan osjeća, sažalili su se i uvidjeli da su tu oni bili oholi i bezosjećajni prema njemu. Nakon nekog vremena Ma-Lijan kristališe svoje odnose sa seljacima i postaje njihov kralj. Oni su ga smatrali najboljim kraljem koji je dosad imao tu titulu u selu. Nakon godinu dana vladanja Ma-Lijam dobija kraljicu, oženi princezu iz sela.

Poslije vjenčanja oni i dalje nastavljaju da pomažu seljacima i žive srećno do kraja života.

Bajka o životu

Autor: Zorana Janković

Svijet je lijep onoliko koliko je surov. Zajedništvo je jedina stvar koja svijet čini podnošljivim i lijepim. Drzati nečiju ruku i znati da te ta osoba neće pustiti znači da joj se u potpunosti prepuštate, da joj u potpunosti vjerujete. Jedna obična djevojka ne može se nositi sa surovošću svijeta a da pritom nema ničiju ruku za koju bi se pridržala, ako počne padati. A najteže je shvatiti ljubav tog malenog, krhkog bića. Mnogi misle: „Ona je dijete, ona još uvijek ne zna voljeti”. Ah, ali to maleno dijete zna voljeti jače, više i iskrenije no neko zrelijih godina. Kako koračate svijetom, vi se sve više saplićete o razne prepreke, primate razne udarce. I šta vi radite? Gurate ih u neku malu sobicu, a onda kada odjednom sjednete i počnete prelistavati stranice ogromne knjige vašeg života, vi vidite preko čega ste sve prelazili, šta ste sve prećutali. Želite se vratiti, pobuniti se! Ali, ček, onda se sjetite: „Pa to je prošlost!” Ne možemo je mijenjati. Pa onda, nevoljno, nastavite ići dalje hodnicima surovog života ne znajući iza kog se kamena nalazi vuk sudbine, ne znajući kada će raširiti svoje čeljusti, progutati vas i baciti u duboki, crni ponor. Vjerovatno sada kažete: „Rješenje je prijatelj”. Pronaći prijatelja je isto kao i pronaći ružu među milion uvelih cvjetova. Da, tad vam se vrati nada. Opet počinjete vjerovati da niste sami, da ipak postoji neko ko će donijeti pozitivnu promjenu u vašem životu. Imate nadu da će donijeti sreću, da će ispuniti vaše srce ljubavlju…Vaše ce uvelo srce ponovo početi kucati, ponovo ćete znati voljeti ljepše no ikad. Ponovo ćete vjerovati u bajke!…

 

Izvor života

Autor: Ivona-Iva Jovanović

Jednom davno u dalekom kraljevstvu u dvorcu pored šume živjeli su brat Andreas i sestra Nina, princ i princeza. Njihov otac kralj imao je savjetnika, koji je živio u  selu. I jednoga dana savjetnik je otišao na put oko svijeta i  ostavio svoju kćerku Andreu da živi u dvorcu. Princ je bio zaljubljen u nju i ona u njega, ali to nikada nisu priznali jedno drugom. Sva djeca su bila složna, svakog dana su se igrala zajedno, išla u školu zajedno, zajedno jeli i pili. Nina i Andrea su bile rođene iste godine, a Andreas je bio godinu stariji. On je bio vođa, uvijek glavni i prvi u svakoj igri.

I tako jednog dana djeca odlučiše da odu u Začaranu šumu, iako im to roditelji nisu dozvolili jer je šuma bila opasna i sve strašne priče vezane su za nju. Tačno u ponoć iskrali su se iz dvorca i krenuli mračnim putem prema šumi. Nisu mislili da ostanu tamo dugo, već samo jednu noć. Na kraju krajeva, oni nikada nisu išli nigdje, jer su uvijek bili u dvorcu pod staklenim zvonom. Što su dublje zalazili u šumu, osjećali su veći strah, ali ih je nešto vuklo dalje. Posle nekoliko sati hoda shvatili su da su se izgubili. Djevojčice počeše plakati. Bile su prestravljene i preumorne da bi nastavile, ali Andreas je bio smiren i bodrio ih da izdrže još malo ne bi li našli put do kuće. Odlučili su da sjednu pored drveta i da pokušaju da zaborave na nesreću koja ih je snašla. Djevojčice su bile ljute na Andreasa, i govorile su da ih je on natjerao na ovo iako je ideja bila njihova isto koliko i Andreasova. Od silnog umora djeca zaspaše. Kada su se probudila, sunce je već bilo visoko na nebu. Odjednom ispred njih se stvori ogromni medvjed. Bio je gladan. To mu se moglo vidjeti u očima. Andrea poče da trči, a medvjed krenu za njom. Nina i Andreas od straha nisu mogli ni da mrdnu, a kamoli da trče. Poslije nekoliko trenutaka začuli su Andrein vrisak, pa onda još jedan. Tako su se vrisci ređali dok nije sve odjednom utihnulo. Nina i njen brat su ostali još neko vrijeme nijemi i ukočeni ne znajući šta se desilo. Andreas se nekako sabrao i rekao da krenu da traže Ninu, iako je znao šta se desilo, ali nije to htjeo da prihvati jer ju je mnogo volio. Satima su lutali i tražili je, umorni, gladni i iscrpljeni, ali je nije bilo nigdje. Morali su da se pomire s time da su je izgubili. Andreas je bio očajan, ali je morao reći da se vrate kući jer je Nina već bila toliko iscrpljena da ju je morao pridržavati da ne padne. Nina je mislila da je Andrea još živa, i da je Andreas nju ostavio namjerno, ali to nije nikome rekla. Roditeljima su rekli da je ona nastavila  da živi u selu, i da čeka oca da se vrati. Nisu htjeli da prave zbrku. Od kad je Andrea nestala, brat i sestra više nisu bili onako složni. Svađali su se svakog dana, a Nina je krivila Andreasa za ono što se desilo. Stoga je je kazala roditeljima laž. To je kralja i kraljicu veoma razljutilo, pa su Anderasa protjerali iz kraljevstva i natjerali ga da živi u  Začaranoj šumi.  Nikad ne bi očekivao od sestre da tako ga tako lažno optuži i izda, bio je užasno povrijeđen. Prošle su godine i Nina je porasla u prelijepu djevojku, udala se i postala kraljica. Nikada nije mislila o Andreasu. Izbrisala ga je iz svog sjećanja. No, on je stalno mislio na nju, i pored sve nesreće koja ga je zadesila, pokusavao je da joj oprosti, ali nije uspio jer nije imao ništa, a ona je imala sve. Tokom godina mržnja je u njemu rasla i postajao je sve gori i gori. Čak je ovladao i magijom kojom je htjeo da uništi sestri život. Dane bi provodio smišljajuci kako da se osveti. Iskrao se iz šume i prošetao gradom. Kada je od jednog seljaka čuo da kraljica Nina ima kćerku Miju. Tada mu je sinula ideja da otme malu Miju i natjera sestru da pati kao što je on  patio sve te godine zbog njene laži. I tako jedne noći pomoću magije ušao je u dvorac i oteo usnulu djevojčicu. To jutro je u dvorcu vladala panika. Svi su tražili mladu princezu. Pošto je nisu našli, potražili su pomoć od glavne kraljevske čarobnice koja je rekla da jedino Nina može da je pronađe, a put se nalazi i njenom srcu. Nina je bila zbunjena i veoma tužna. Otišla je u svoju sobu, sjela pored prozora i počela da plače. Dok je gledala kroz prozor pogled joj privuče Začarana šuma, i sve ružne uspomene odjednom oživješe u njenoj glavi. Sjetila se Andee i  velike nesreće koja ju je zadesila, sjetila se Andreasa i kako mu je uništila život svojom laži. Sve joj je odjednom bilo jasno: Andreas je uzeo Miju jer je htjeo da joj se osveti za užas koji mu je priredila. Obukla se i odmah krenula u šumu  da ga traži. Dugo je hodala, i već je počela da pada noć, a od njega ni traga ni glasa. Okrenula se oko sebe još jednom i upravo kada je htjela da odustane, u daljini ugleda neko svjetlo, i uputi se k njemu. Kako se približavala, vidjela je da je to jedna mala neugledna koliba ispred koje je sjedjeo njen brat i tužno gledao u nebo. Prepoznala ga je samo po  modro-plavim očima. Bio je potpuno drugačiji. Izgledao je kao čovjek u kojem više nema sreće ni radosti. Nina mu se približi, pade na koljena i poče da jeca: „Izvini, molim te, oprosti mi, tek sam sada shvatila sta sam uradila”! Andreas je pogleda tužnim očima i tiho reče: „Sestro riječi nisu dovoljne. Moraš dokazati da me voliš, i da si spremna sve da učiniš ne bih li ti oprostio”. „Šta da uradim?“, nastavi Nina, “Vrati mi Andreu! Oduzeto mi je ono najdraže, a okrivljen sam za njemu smrt”, odgovori Andreas. Nina je bila iznenađena i začuđena „Kako to da uradim?“ upitala je. „Nađi onog medvjeda i ubij ga, uzmi kap njegove krvi i pomiješaj je sa vodom s Izvora života. Sve to stavi u zlatni pehar koji posjeduje jedino kraljevska glavna čarobnica. Put do izvora neće biti lak. Ako uspiješ da mi vratiš Andreu, oprostiću ti i pustiću tvoju kćerku na slobodu”, odgovori on. „Uradiću to!”, bila je odlučna Nina i odmah krenula na put. Prvo je željela da nađe medvjeda, a to joj nije bilo teško, jer joj je njegov izgled zauvijek ostao u pamćenju. Našla ga je kako spava pored jedne velike pećine. Uzela je nož i ubila ga bez imalo oklijevanja, i u bočicu sipala malo krvi. Nije htjela da se odmara, iako je bila vidno iscrpljena, već je odmah krenula kod čarobnice po zlatni pehar. Čarobnica, koje su se svi plašili, je volela Ninu zbog njenog oca, koji joj je pomogao i odmah joj je dala pehar. Izvor života se nalazio na drugom kraju zemlje i niko nikada nije tamo išao. Trebali su joj dani da bi prešla Trnovitu pustinju, planinu na kojoj su vladali vječni snijeg i led, i Mračnu sumu, na kojima je naišla na mnogobrojne prepreke, ali je na kraju ipak stigla do izvora. Zadivila ju je ljepota tog mjesta. Svuda naokolo su bile životinje neobičnog izgleda. Biljke su bile različitih boja, i sve je djelovalo tako čarobno. Napunila je pehar vodom, i dodala kap medvjeđe krvi – upravo kako joj je rekao Andreas da treba da uradi. Tu mješavinu je stavila pored velikog hrasta i nekoliko trenutaka kasnije ugledala je neobičnu svjetlost duginih boja iz koje je izašla prelijepa djevojka. Imala je dugu plavu kosu, i smaragdno zelene oči. Odjeća joj je bila napravljena od šumskog lišća, a noge su joj bile bose. Kada joj se skroz približila, shvatila je da je to njena najbolja drugarica Andrea. Potrčale su jedna prema drugoj i čvrsto se zagrlile. Plakale su i smijale se u isto vrijeme, i nisu ni primijetile da se više ne nalaze kod izvora, već ispred dvorca gdje su ih čekali Andreas, Mia i kralj i kraljica.

Svi su opet bili na okupu. Opet veseli i složni. Andrea i Andreas su se vjenčali, dobili troje dece – dva dječaka i jednu djevojčicu. Nina, Andreas i Andrea su zauvijek ostali nerazdvojni i svi su živjeli srećno do kraja života.