Početak » Uncategorized » DRUGI DAN SAJMA: PREDSTAVLJANJE IVANE DIMIĆ, DOBITNICE NIN-OVE NAGRADE ZA ROMAN „ARZAMAS“

DRUGI DAN SAJMA: PREDSTAVLJANJE IVANE DIMIĆ, DOBITNICE NIN-OVE NAGRADE ZA ROMAN „ARZAMAS“

https://pgsajamknjiga.files.wordpress.com/2016/04/volcano.jpg
Advertisements

DIMIC9U okviru 12. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja, podgorička publika je imala priliku da se sretne sa Ivanom Dimić, uglednim dramskim i proznim piscem, prošlogodišnjom dobitnicom NIN-ove nagrade za romanArzamas.

Publicista i književni kritičar, Želidrag Nikčević je istakao da ovaj kratki roman Ivane Dimić predstavlja prvorazrednu književnu činjenicu u savremenoj srpskoj književnosti.

„Ova će knjiga obradovati mnoge čitaoce svojom stilskom odmjerenošću, da ne kažem perfekcijom, i svojom ljudskom, utješnom ohrabrujućom dimenzijom“, kazao je Nikčević. U pitanju je roman koji govori o kćerki koja brine o svojoj majci koja više ne može da se stara o sebi, te zapisuje njihove razgovore. Te razgovore Nikčević karakteriše kao primjer „ogoljenog jezika“. „Majka u djetinjem, a zapravo staračkom revoltu hoće da živi onako kako je živjela ranije. U pitanju je priča na ivici humornog i tragičnog.“

„Majka je bistroum, cinik“, tvrdi dalje Nikčević. „U pozadini tih replika koje razmijenjuju majka i kćerka, koje su konvencionalne, ogoljene, osjećate sjenku tragike. Tu imamo borbu kćerke da u svemu opstane, da ne bude nepravedna, da ne smetne s uma da ona svoju majku zapravo konačno gubi. Jedan filozof je rekao da kad izgubimo majku, između nas i smrti tada više ne stoji ništa. Majka je barijera između nas i smrti.“

DIMIC8

 

Ove ogoljene razgovore majke i kćerke prekidaju, po Nikčeviću, „minijaturne meditacije, lirske, pune čežnje za pisanjem, samoćom, ljubavi.“ Ovo književno smjenjivanje ogogljenog, „konvencionalnog“ i lirskog, Nikčević je uporedio sa zatvaranjem i otvaranjem očiju. „U tim lirskim meditacijama rečenice kao da se savijaju oko ljubavi i čežnje.“

Nikčević, kao i brojni drugi kritičari primijećuju da je kod Dimić uvijek u pitanju jedna ideja osjetljivosti (a lik Emili Dikinson je prominentan u njenom romanu): jedan „skromni kenotični ulazak u stvaralaštvo. Tu je Ivana najdublje pronikla u ljudsku solidarnost bez ikakvog psihologiziranja. U pitanju je starinska knjiga puna ljubavi i solidarnosti. To je najveća vrijednost ove knjige.“

DIMIC7

 

Sama autorka je istakla da je sukcesivnošću ogoljenih i lirskih sekvenci u romanu, tim „grubim rezovima“ pokušala da asocira demenciju, svojevrsno prekidanje niza. „U pitanju je knjiga koju sam pisala godinama“, kazala je Dimić.

„Sve se povezalo u pokušaju da se zaustavi smrt. Demencija je mala smrt.“ Upotreba humora u romanu je bila značajna jer  „humor u srcu smrti omogućava onaj otklon koji oslobađa i pisca i čitaoca.“

„Moje knjige su ljubazne“, kazala je dalje Dimić opisujuću svoju poetiku. „Naravno, može se pisati i na tmuran i tužan način – to zavisi od konstitucije samog pisca. Ali ja imam taj refleks, potrebu da priče budu dobre prema čitaocima. Da priča ponudi prostore u kojima čitalac može  da se oslobodi. Tome  me je naučio Mihiz koji mi je jednom rekao da publika ne može da podnese dva sata užasa.  Treba joj dati prostor da diše.“

„Važno je da knjiga diše, da ima komunikaciju. To je pitanje uvjerljivosti književnog djela. Dobro napisano djelo je ono koje se tiče onoga koji ga čita.“

Na kraju Ivana Dimić odgovarala je na pitanja publike: o inspiraciji za temu romana, o piscima i knjigama koje voli da čita. Citirajući Borhesa, Dimić kaže: „Neki se ponose knjigama koje su napisali, ja se ponosim knjigama koje sam pročitala.“

Advertisements