Početak » Uncategorized » „Centar mog svijeta“ Obrada Nenezića, Ana Pejovic

„Centar mog svijeta“ Obrada Nenezića, Ana Pejovic

https://pgsajamknjiga.files.wordpress.com/2016/04/volcano.jpg
Advertisements

I opet će se kurve I poezija/ Plaćati zlatom

Pribrano i hladnokrvno, savršeno svijestan kratkoće vremena, čvrsto se držeći temporalnih isječaka u kojima gustina doživljenog svojim pogledom „plavim kao nebo“, bez posredništva misli, ideja i imaginacije, čulima oblikuje distorzivne patronime pjesama, Nenezić ispisuje svoj poetski rukopis na suviše individualan i nov način da bi se mogao porediti s drugim velikim pjesnicima. Umjeće njegovog gledanja na svijet oko sebe je poput slike „rađanja vjetra“ i njenog odraza koji pjesnik hvata nad elidiranim sudbinama šetačica vremena koje u svom, za njega eksperimentalnom biću, kriju skoro transcedentan izazov za grijeh, nihilističku lakoću prepuštanja, oniričku metaforu zova koju, iako svjestan njene pogubnosti, lirski subjekat svrstava u još jednu korisnu vježbu za svoju mentalnu disciplinu.
Ilegalne prostitutke, silikon umjesto moždane mase, Kolektivna izložba idiota
Sa prefiksom modni I slična sranja od kojih boli Jetra, mjesto u pabovima među andegraund snobovima, mjesta U kojima jedu za „dž“ kurcoglave birokrate,itd. kao nove rubrike u njegovom pjesničkom dosijeu, predstavljaju jednu vrstu pjesničkog redimejda zasnovanog na provokaciji moralno čistog i politički ispravnog društva, na interpoliranju šokatnih žargonizama i psovki koje svoju pojavnost duguju pjesnikovoj spoznaji slabašne i prolazne svijetlosti uhvaćene na rubu ništavila, Horacijevom carpe diem quam minimum credula postero (zgrabi dan sa što manje vjere u budućnost), etici potpunog prihvatanja stoičkog shvatanja da moramo biti ravnodušni prema svemu što nije u našoj vlasti, svojevrsnoj ljubavi prema sudbini, toj čudesnoj amor fati koja Neneziću postaje osnovni preduslov postizanja Aristotelovog „vrhunskog dobra“ – duševnog mira i spokojstva kojem teži depresivno pametan i shizofreno savjestan pjesnik. Sa odavno razorenim granicama ega, s ekstatički snažnim osećanjem jedinstva s univerzumom, s poznavanjem svih lica Gospodnjih i sopstvenih iskustava prošlog i budućeg vremena „Centar mog svijeta“ Obrada Nenezića postaje mjesto gdje se ne licitira, hronotop u kojem dolazi do aktivacije neočekivanih semantičkih aspekata sa filozofskim zančenjem, specifična stilogena konstrukcija koja u svom poetskom nukleusu dekodira gradacionu metamorfozu naslućenog koju je Dizdar ovjekovječio oksimoronskom poetskom slikom: mrtav ja biću život živi , a kojoj pjesnik Nenezić pristupa kroz sasvim nov i osoben perceptivni kod simulirajući život iskazan simboličkom devijacijom apstrahovanih pojmova: pobjednika i pobjeđenog ( Vijek Ovjekovječuje sebe/ Vijekom malograđanštine/ Užegle u povojima Pobjednika); balkanske tautologije (Vrijeme tinja Balkan tinja/ Sa jeftinim navikama Istoka); ljubavi i poezije (I opet će se kurve I poezija/ Plaćati zlatom); osjećaja krivice i ljubomore (Jedu me dani predano kao mravi/ I ne postoji pravi izgovor Za par tabaka poezije/ Osim da se ne osjećam kriv; … I u sve će moći ugaziti/ Vulgarno gola noga Života/ Sem u pismo/ To mastiljavo svjedočanstvo O imetku/ Jer kao svaki Dobro odgojeni Crnogorac/ Ubio bih Ljubomorom).
Prisutnost logičkog koda tzv.,,mantike“ pomoću koje lirski subjekt uključuje vještinu proricanja iskazanu ,,reticencijom“ u poeziji Obrada Nenezića kontinuirano možemo pratiti od pjesme Kavez – tog prološkog preludija kruga u kojem je pjesnik postao dobrovoljni zatočenik neke čudne ptice/ gugutke/ kanarinke, do epiloškog tokata ženi – tog slanom tečnošću komponovanog prokletstva i dara ujedno: Žena nije od Adamovog rebra/ Ona je Adamov kičmeni stub i moždana pjena/ Koja čini uspravnim i mislećim/Ona se jednostavno zove Žena/ I svaki pravopis je loš ako se ta imenica/ Ne piše velikim slovom.
A. P.

Advertisements