Prvi sajamski dan na 16.Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga protekao je u znaku raznovrsnih programa, koji su osmišljeni da zadovolje širok dijapazon interesovanja sajamske publike.
Prvi program prvog dana sajma bilo je predstavljanje podgoričke Gimnazije „Slobodan Škerović“,čiji tim je na savremen način predstavio je bogat program aktivnosti i sekcija po kojima je ova najčuvenija podgorička škola i prepoznatljiva.
Direktorka Biljana Vučurović istakla je bogatu istoriju ove ujedno i najstarije podgoričke škole i pozvala brojnu i raznovrsnu sajamsku publiku da posjeti štand, i njegove bogate sadržaje svakog dana.
U utorak 10.maja u 11 sati biće održana likovna radionica Dizajn plakata, u srijedu, 11.maja na štandu Gimnazije biće održana radionica povodom Svjetskog dana pisanja pisama „Dragi moj Hilmare“, a istog dana u 15 časova najavljeno je čitanje pisama realizovanih na radionici.
U četvrtak 12.maja u 11 sati na redu je program „Fizika kroz svijet astronomije i eksperimenata“, a u petak u 11 sati na štandu Gimnazije „Slobodan Škerović“ biće održana radionica sekcije za ručni rad „Magija veza“.
Za subotu je predviđena prezentacija filmova u organizaciji Gimnazije.
Predmetni profesori i učenici podgoričke Gimnazije govorili su o smjerovima i sekcijama škole, o mogućnostima koje ova škola nudi za dalju profesionalna profilaciju.
*Kašmir Huseinović, bosanskohercegovački stvaralac za djecu na podgorički sajam knjiga donio je dašak bezbrižnog djetinjstva, budući da je ovom prilikom predstavio slikovnice „Ružno pače“, ilustratorke Ume Huseinovi , „Čarobna Mia“, Bao o meni i Princ bojeva, ilustratorke Andree Petrlik. Osim Huseinovića, o slikovnicama su govorili dekanica na Fakultetu za dizajn i mulzimediju na univerzitetu Donja Gorica Tatjana Burzanović i sarajevski pisac Ibrahim Spahić.
Dekanica na Fakultetu za dizajn i multimediju FVU na Univerzitet Donja Gorica Tatjana Burzanović istakla je darovnu dimenziju knjiga-slikovica Kašmira Huseinovića.
-Ovdje imamo spoj sinergiju zračenja i značenja, imamo i inkluzivnost sadržaja, kompoziciju i proporciju. Pod inkluzivnošću
sadržaj podrazumijevam da su rečenice ni preduge ni prekratke, u grafičkom smislu to je ista pozicija i visina, likovnost, motivi i prirode“, rekla je Burzanović upućujući preporuke i čestitke za rad Kašmira Huseinovića i njegove porodice.
Ibrahim Spahić istakao je vrijednost porodične dimenzije rada u stvaralaštvu Kašmira Huseinovića.
-Značaj ovih djela je to što ta djela nude čaroliju i ja sam to sa svojim ogromnim iskustvom prepoznao. Iskreno mu čestitam na svemu, i na prvoj nagradi za dizajn na našem Sajmu. Dragocjeni su ovi susreti sa ljudima koji vole knjigu“, istakao je sarajevski pisac Ibrahim Spahić.
Kašmir Huseinović se 1994. godine bavi se pisanjem za djecu.
Do sada je napisao trideset slikovnica, koje su prevedene na mađarski, portugalski, španjolski, arapski, indonežanski, rumunski, slovenski, makedonski, italijanski, kineski, francuski i korejski jezik, te četiri knjige za djecu.
*Kotromanich nalivpera predstavljena na podgoričkom sajmu knjiga
„Kotromanich“ nalivpera, priča su koja je nastala u Sarajevu,riječ je o proizvodnji originalnih nalivpera i olovaka, potpuno ručnoj izradi u svim segmentima, a sve je sastavljeno od domaćih materijala sa skupocjenim dodacima u zlatu i dragom kamenju.
Idejni pokretač „Kotromanich“ bajke je Dejan Šaran, grafički inženjer, suvlasnik štamparije „Šaran“, jedan od potomaka čuvene bosanske familije.
On je odlučio da napravi prvo bosanskohercegovačko nalivpero, alat za pisanje koji će podsjećati na staro doba kada je Bosna bila velika i važna srednjevjekovna država. Inspiracija su mu bili bosanski kraljevi Kotromanići. Zato se i odlučio za naziv svog proizvoda- Kotromanich.
U okviru razgovora s publikom na podgoričkom sajmu knjiga, Dejan Šaran, istakao je da je jedan od motiva toga što je prije šest godina došao na ideju da napravi prvo pero, bila i spoznaja da što manje pišemo rukom, zapravo oštećujemo sopstvene kognitivne sposobnosti.
-To je za mene bilo poražavajuće otkriće, kazao je Šaran.
****
*Predstavljen roman „Blede plave oči“ Matije Pavićevića
Drugi roman mladog autora Matije Pavićevića, „Blede Plave Oči“,
koji je objavljen je početkom 2022. godine u izdanju Kosmos izdavaštva i Nove knjige, predstavljen je na 16.podgoričkom sajmu knjiga. Obraćajući se na početku prisutnima, pisac Balša Brković je najprije konstatovao da ga slogan ovogodišnjeg sajma „Sa knjigom bez distance“,zapravo podsjeća na nužnost potvrde o vakcinaciji, koja je na ovom sajmu tražena prošle godine.
-U tom smislu slogan mi je prijatno ‘zazvonio’ u glavi, prija to odsustvo distance. Dobro je što ponovo imamo gužve. Gužve kulturnih događaja. Jer, kad one nestanu, teško je vratiti te navike“, kazao je Brković.
U razgovoru sa autorom pisac Balša Brković konstatovao je da ovaj mladi autor, odnosno susret sa njegovim djelom daje jednu širu perspektivu i uvid u generacijski tok, književnost novih generacija.
-Usud moderniteta vidljiv je u novim generacijskim tokovima. Sve generacije su zapravo izgubljene generacije, imaju svoje neuralgične tačke i neke kolektivne neuroze. Na jedan način recimo Hemingvej, na neki drugi način moja generacija. Smatram da je Matija Pavićević zapravo glas jedne nove izgubljene generacije“, istakao je Brković i iskreno preporučio publici novi roman mladog autora.
-Matija Pavićević je samosvojan autor, sa svojstvenom ironijskom dekonstrukcijom toga šta je ideja autorstva i autorskog. Njegov junak kao piščev alter ego ima potrebu da dovodi u pitanje svoju književnost, pitajući se ‘da li sam ja pisac’, naveo je Brković.
U njegovoj percepciji, generacije mladih autora rođene su sa sviješću o nesigurnosti svih velikih naracija.
-U lavirintima svakodnevice, mladi autor svojim stvaranjem autentično odbija da prihvati lažnost tog svijeta. Čak iako je neokapitalista i pobunjenik u istoj osobi.“, smatra Balša Brković.
Sam autor govorio je o uzorima u književnosti, kao i o temama koje ga inspirišu, a svoj roman svrstao je u kategoriju egzistencijalnog romana.
-Za mene, ovo je egistencijalni roman. Glavni junak naizgled zaista ima sve, ali nešto ipak nije u redu. To je i roman o depresiji, egzistencijalnoj praznini“, istakao je Pavićević.
„Blede plave oči“, kroz perspektivu glavnog junaka, pisca i studenta,književnosti, kreira radnju koja kristališe i izoštrava sliku jedne nove (internet) generacije koja stasava kako u Beogradu i Srbiji, tako i na globalnom planu.
U ovom osvrtu, pisac Balša Brković, osim generacijske tematike istakao je i Pavićevićev poriv ka autentičnosti.
-Posebna dimenzija Pavićevićevog romana je i kriza smisla, u kojoj glavni junak traži djelatni mehanizam da se suprotstavi toj krizi smisla. Književnost svakako jeste taj djelatni mehanizam“, smatra Brković.
Matiju Pavićevića poznajemo kao autora roma “Jutarnji bluz”.
Mladi autor je rođen 1998. godine u Beogradu. Dobar dio života je
proveo u inostranstvu, ali je ipak odrastao u Beogradu. Studije iz
oblasti medija i komunikacija završio je na Džon Kebot Univerzitetu
u Rimu. Njegov prvijenac “Jutarnji Bluz” objavljen je 2019. godine,
dok mu je drugi roman „Blede Plave Oči“; objavljen 2021.
** „Istina“ Marijane Šundić
Roman prvijenac Marijana Šundić, nazvan “Istina”, ovogodišnje izdanje „Obodskog slova“ i „Štampara Makarija“, a autorka nam postavlja pitanje -,,Kako bi izgledao život ako bi ljudi mogli da čitaju misli jedni drugima? Da li bi ljubav uopšte postojala?“
„Istina”, je psihološki roman o partnerskim odnosima u modernom dobu i neosjetno, postaje slika svijeta i na Istoku i Zapadu.
O romanu je govorila pjesnikinja Stanka Rađenović,istakavši da je roman mlade autorke slojevito djelo, u kome se mlada autorka bavi širokim spektrom tema, među kojima je i tema vremena, osjećanja i moralnih kategrija.
– Jedna od autorkininih vodilja je da ako je vrijeme iluzija, konstanta je Istina, a brojne su teme koje nas često opsijedaju. Ovdje je riječ je o dnevničkim zapisima u 22 poglavlja i ti zapisi obuhvataju veliki raspon vremena, ali je roman ipak na neki način kratak.“, kazala je Rađenović.
Autorka, Marijana Šundić je istakla da je istina, prvenstveno prema sebi, načelo u skladu sa kojim želi da živi.
-Moj roman zapravo govori o tome, da treba živjeti, živjeti svaki trenutak posvećen tome da treba živjeti, svaki dan kao zaseban život. Svaki dan je jedan novi život, a mi stalno nešto čekamo“, istakla je mlada autorka navodeći da je uzore za pisanje tražila u ruskim klasicima, najprije u Dostojevskom.
Autorka je naglasila da je njen roman prvijenac posvetila
Roditeljima, koji su, kako je rekla- njen „vjetar u leđa“.
“Knjiga napisana iz ljubavi je posvećena mojim roditeljima.
Obzirom da im se nikada neću moći zahvaliti za sve što pružaju i što
jesu, ovo je najmanje što mogu.”, napisala je autorka Marijana
Šundić.
***
O stvaralaštvu Gorana Petrovića
Podgorička sajamska publika imala je veliki broj prilika da upozna
pisca Gorana Petrovića, koji se na 16. Međunarodnom podgoričkom
sajmu knjiga i obrazovanja pojavio i u ulozi gosta koji na neki način
otvara ovu manifestaciju, a tokom prvog sajamskog dana publika je
bila u prilici da, na vrlo posjećenoj promociji, razgovara sa autorom
i da čuje više o njegovom stvaralaštvu.
Govoreći o Petrovićevom stvaralaštvu, Aleksandar
Jerkov,predstavio ga je kao nedvosmisleno najvećeg srpskog pisca u
ovom trenutku, a sam autor je ovo svoje predstavljanje, započeo
pitanjem koje ga, kako je rekao, progoni od prve njegove knjige-
kada sam počeo da pišem?
-Pitajući se o tome kada sam počeo da pišem, pokušao sam da se
sjetim kada je to bilo. Prvo sam pomislio da je to bilo tokom studija,
ali ubrzo sam se sjetio da je to ipak bilo negdje tokom srednje škole,
da bi se ta starosna granica u mom sjećanju ubrzo spustila na
osnovnu školu, četvrti razred, kada sam u lokalnom časopisu
objavio naučno-fantastičnu priču. Ali, ipak mislim da je to bilo kada
sam imao šest godina. Mislim da je to taj uzrast, nisam mogao da
pišem u prenatalnoj fazi“, našalio se Goran Petrović, odgovarajući
sebi i drugima, na to stereotipno pitanje koje muči svakog pisca.
Potom je brojnoj sajamskoj publici pročitao odlomak iz njegovog
„Priloga bibliografiji“, zapisa koji je posvetio toj književnoj opsesiji.
Nadovezujući se na ovaj odlomak, Jerkov se našalio da je Petrović
zapravo možda „propali pisac naučne fantastike“.
On je Petrovića, pak stavio u referentni okvir u kome su i Danilo
Kiš, Borisav Pekić i Milorad Pavić. Oni, kao je naveo „progovaraju
kroz stvaralaštvo Gorana Petrovića“.
– Kakav je kompliment srpskoj književnosti Goran Petrović. Kiš,
Pekić, Pavić žive kroz Petrovića, njihova snaga,te generacije
progovara kroz njegov glas. Ne znam da li je iko maštovitiji pisac od
Gorana Petrovića,možda je maštovitiji i od Pavića.
On ima divan balans, književnu zrelost vrhunskog stila, našaliću se
da nema šanse da je pisao lošu poeziju, kako sam za sebe kaže,jer je
on jedna lirska pjesnička duša“, istakao je Jerkov.
Petrović je vrlo živo i nadahnuto govorio o procesu stvaranja koji
kod njega zapravo nikada ne prestaje.
– Priče su svuda. Ne sjećam više se sa čime sam sve uporedio
pripovijedanje. Možda sa končićemo koji visi, pa ga povučeš i
kreneš da paraš tkaninu. Nekad se pitam, gdje odlaze riječi. Zašto
proizvodimo ugljen monoksid, zašto ne proizvodimo više riječi i više
muzike? To je pitanje za novu civilizaciju“, istakao je Goran
Petrović koji je sa publikom podgoričkog sajma ekskluzivno
podijelio impresije o tome kako je doživio Podgoricu, posmatrajući
Moraču uzvodno i nizvodno i kišu bagrema.
On je konstatovao i da je književnost naše mjesto susreta sa samima
sobom. Govoreći o procesu pisanja, on je sa publikom podijelio da
pišući romane, pokušava da stekne dozu povjerenja u sebe, da bi mu
i „čitalac povjerovao“.
Goran Petrović (Kraljevo, 1. jul 1961) srpski je književnik i
akademik. Jedan je od najznačajnijih (i najčitanijih) srpskih pisaca
mlađe generacije srpskih savremenih prozaista,redovni član Srpske
akademije nauka i umetnosti.
Petrović je studirao jugoslovensku i srpsku književnost na
Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta.
Objavio je: knjigu kratke proze “Saveti za lakši život” (1989),
roman “Atlas opisan nebom” (1993), zbirku pripovjedaka “Ostrvo i
okolne priče” (1996), roman “Opsada crkve Svetog Spasa” (1997),
roman “Sitničarnica ‘Kod srećne ruke’“ (2000), zbirku
pripovjedaka “Bližnji” (2002), zbirku izabrane kratke proze “Sve
što znam o vremenu” (2003), dramu “Skela” (2004), zbirku
pripovjedaka “Razlike” (2006) i kino-novelu “Ispod tavanice koja se
ljuspa” (2010).
Zbirka pripovjedaka “Ostrvo i okolne priče” obiluje raskošnom
imaginacijom. Mada su u njoj pripovjetke raznovrsne među sobom,
zajedničko im je da poručuju da riječi sačinjavaju svijet.
Knjige su mu štampane u preko četrdeset izdanja. Petrovićevi
romani su objavljivani u prevodu na ruski, francuski, italijanski,
španski jezik, poljski, bugarski, makedonski, engleski, mađarski,
češki, slovački, bjeloruski, grčki, holandski jezik.
***
*Danilovićevi “Heroji i heroini”
Ljubitelji knjige u Crnoj Gori, Gorana Danilovića poznaju
prvenstveno po političkom angažmanu, ali ga njemu bliski ljudi
poznaju i kao pjesnika, a na podgoričkom sajmu knjiga,
predstavljena je knjiga njegovih kolumni pod nazivom „Heroji i
heroini“.
Moderatorka večeri Jelena Krsmanović je istakla još jedno od
mogućih tumačenja slogana ovogodišnjeg 16. Međunarodnog
podgoričkog sajma knjiga, koje može da se interpretira i u
značenju- bez distance sa obrazovanjem, budući da sajam gaji i tu
dimenziju djelovanja.
O prijateljstvu sa autorom i o njegovoj knjizi, govorio je protojerej
stavrofor Darko Ristov Đogo koji je odsjetio da nam je potrebno, pa
čak i neohodno čitanje Danilovićevih kolumni, da bismo osvijestili
stvarnost koju živimo.
-Kada se kolumna sedimentira kao uspomena na trajnu stvarnost,
onda vidimo, koliko ljudi kao što je Danilović, unose sebe i trajnu
vrijednost u taj žanr. Goran je neko za koga znam da ga mnogi
čitaju, sa punim pravom. Svaki put kad vidimo njegovo ime, treba
da obratimo pažnju na ono što on kaže“, istakao je Đogo.
On je naveo da je Danilović uspio da artikuliše ono što je mnogima
od nas bilo na srcu i na duši.
-Kažemo, možda bih ja to isto napisao za sto godina, gdje tih sto
godina treba da nadoknadi taj moj nedostatak talenta, ali ja to ne
bih mogao da napišem ni za milion godina, a to je ono što je
vrijedno u njegovom djelovanju, da on dočarava situaciju našeg
vremena, britko i sa puno dara. Zato sam i imao potrebu da
govorim na ovom predstavljanju“, istakao je Đogo uz napomenu da
je Goran Danilović neko kod koga naročito cijeni tu vrstu
izloženosti, život i djelovanje u zajednici i za nju.
Sam autor je govorio o hrabrosti koja je neophodna za pisanje, još
više za objavljivanje, a naročito za politiku.
-Politika odavno više ne traži cijelog čovjeka, a ja nisam navikao da
se dajem “na mjericu”. Tu jedan treba da radi za mnoge i to je
smisao takvog djelovanja. Mi nismo proizvođači svojih politika, mi
smo samo priređivači i primjenjivači tuđih politika. Danas u politici
imamo tehnokrate, to je product demokratije, paralelno s kola-
kolom. Kolumna kao žanr je vrlo prisutna, ali novinarstvo i
novinari sve manje pitaju. Tako je to u pervertiranoj stvarnosti,u
kojoj pristajemo da ispunimo samo formu“, smatra Danilović.
Želeći da se obrati javnosti i mimo političke arene, on je rekao da su
njegove kolumne nastale u vrlo teškom vremenu i da se u
posljednjem trenutku odlučio za naziv “Heroji i heroini”.
-U ovom obezljuđenom vremenu, najmanje je važno biti čovjek, ali
ja ipak smatram da je to jedino važno”, kazao je on navodeći da
nema pretenzija da bude hroničar, ali da će se i nadalje truditi da
piše u svim žanrovima koji su mu bliski.
Goran Danilović (Podgorica, 1971) crnogorski je političar, bivši
poslanik u Skupštini Crne Gore i ministar unutrašnjih poslova Crne
Gore. Godine 2016. bio je osnivač i izabran je za prvog predsjednika
konzervativne političke stranke Ujedinjena Crna Gora (UCG).
Osnovnu školu završio je u manastiru Morača, završne razrede
gimnazije u Kolašinu i srednju ekonomsku u Pogorici a kasnije je
diplomirao na Filozofski fakultet u Nikšiću.[1] [2] Jedan je od
osnivača i prvi urednik vjerskog i kulturnog radija Svetigora i bio je
glavni i odgovorni urednik obnovljenog nedjeljnog lista „Glas
Crnogoraca“.