Srpski pisac Vladimir Pištalo predstavio je i roman “Sunce ovog dana” i
zbirku eseja “Značenje džokera”, a razgovor sa piscem vodila je Ksenija
Rakočević.
U romanu “Sunce ovog dana” , Pištalo smještajući Andrićevo djelo
usred ličnog književnog mita, svoju priču o pojačanoj sadašnjici ispisao
je kao pismo Andriću.
Kako je već u recepciji njegovog djela pisano o ovom Pištalovom
ostvarenju, on beskompromisno demonstrirajući etiku književne
odanosti, ali istovremeno i etiku odanosti književnosti, pripovijedanju
svijeta, on razgovara sa Andrićem na način blizak onome na koji je
mladi Andrić vodio „Razgovor sa Gojom“.
“Andrić je oprao noge svima o kojima je pisao, činom opraštanja.
Nisam znao kako će da izgleda ova knjiga, mislio da to treba da budu
eseji. Ali shvatio sam da je to dosadno. Sve što sam u nekom
kontinuitetu pisao na tut emu, prebacio sam sve u prvo lice, što je dalo
priči dalo neku novu živost”, istakao je Vladimir Pištalo, koji je jedan od
omiljenih gostiju podgoričkog sajma knjiga.
Pišući o Andriću, on ističe da je nanovo pročitao sve što je Andrić
napisao.
“Andrić je bio jako dobar stilista, dobar pisac, tako da sam pišući, pola
pisao mojim, a nesvjesno pola njegovim stilom, slično sviranju u četiri
ruke”, rekao je on ilustrujući odnos prema Andrićevom djelu.
Putopis iz sveta Andrićevog književnog dela, kombinovan je sa
izveštajem iz našeg svijeta koji prati sunce ovog našeg dana.
Kritičar Nenad Šaponja lijepo je o ovom romanu primijetio da ovaj
današnji Pištalov razgovor sa Andrićem, lociran između konkretnih
vremena, Andrićevog i našeg, i bezvremena književnosti, uz korištenje
duše kao lampe, pokazuje kako je moguće književno, jezikom slika i
emocija, govoriti i o književnosti i o vremenu u kome se govori.
“I zaista, nakon čitanja ove knjige, ispisane kao savršeno odsvirana
kompozicija, ni čitanje Andrića neće biti sasvim isto”, zapisao je
Šaponja.
Zbirka eseja “Značenje džokera” preispituje značenje eseja kao literarne
forme.
“Šta je esej? Mišljenje. A sredstvo mišljenja je smeh. Tim „najkraćim
rastojanjem između ljudi“ ovdje se najotvorenije razotkriva logika
Pištalove poetike. Smijeh je čak utkan, i u surovu priču o Mostaru, tom
Pištalovom ličnom Makondu i o njegovom srušenom i nanovo
sagrađenom mostu”.