Na jubilarnom 20. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga upriličena je pretpromocija knjige „Neše priče“ jednog od najistaknutijih dramskih umjetnika svoje generacije, Ivana Bosiljčića. Podgorička publika je tako sinoć imala priliku da među prvima sazna nešto više o Bosiljčićevom književnom projektu.
Bosiljčić se u razgovoru sa moderatorkom Jelenom Božović prisjetio kako je počeo da se bavi pisanjem.
„Počeo sam da pišem još u gimnaziji sa 16 godina, tada sam napisao svoje prve pjesme i prve kritike književnih djela, ali tada zapravo nisam bio sposoban da se ispovijedim kao pjesnik, prijavljivao sam svoje radove na takmičenjima pod pseudonimima, pod tuđim imenima i nikada nisam primao te nagrade, ali mi je bilo bitno da svijet zna da neko piše. Tek je sad došlo vrijeme zapravo da vidim da su moji dnevnički zapisi, moja poezija i bajke koje sam pisao, da je zapravo to dio mog unutrašnjeg svijeta. Zapravo čini mi se da za sve treba zrelost,“ naveo je Bosiljčić.
Knjiga „Naše priče“ je specifičan triptih sačinjen od priča, pjesama, bajki.
„Neki momenti mog unutrašnjeg bića su se definisali kroz kratke priče, neki kroz poeziju, neki kroz bajke za djecu i onda kako su tako spontano nastajale, ja nisam želio poslije toga da ih disciplinujem, da ih nešto raspoređujem i razdvajam. A možda i za slučaj da ovo ostane moja jedina knjiga neka to bude trag da sam pokušao da pišem sve ove forme,“ istakao je Bosiljčić.
U knjizi se osjeća i muzikalnost jezika i posebna povezanost Ivana Bosiljčića sa muzikom.
„Muzika ima veliki uticaj na moj život, ja to ne primjećujem u svojom literarnom radu, međutim stručnjaci i neki meni bliski ljudi kažu da bukvalno muzika izbija iz svega što je napisano, tako da ja vjerujem njima. Ja to osjećam, to se meni podrazumijeva, ali ljudi okolo kažu da neke stvari baš bubnje kao muzika,“ dodao je autor.
Osvrnuo se i na probleme savremenog društva.
„Ako bi se na primjer referisali u odnosu na Viktora Frankla, božanstvenog pisca koji je pisao o egzistencijalnom vakuumu, odnosno o fenomenu savremenog doba, gdje ljudi imaju sve, a ipak im nešto nedostaje, a to nešto je smisao, možda bi mogli da se preispitamo zapravo da li nama to danas fali smisla kao naciji, kao civilizaciji. Za mene je smisao zapravo bliskost. Zato najviše pišem o bliskosti, bliskosti roditelja sa djetetom, čovjeka sa Bogom, bliskosti u ljubavi, bliskosti između čovjeka i otadžbine, bliskosti na svim nivoima, u ovom svijetu koji nas bukvalno instruira da je svako na svoju stranu, svijetu narcizma, egoizma i razdvojenosti,“ kazao je Bosiljčić.
Knjiga naše priče sastavljena je od devet dnevničkih zapisa, devet komada poezije, od kojih su tri na engleskom jeziku, i od devet bajki.
„Bajke možda najviše skreću pažnju, a i najzanimljivije je to kako su nastale. Bajke nisam pisao, bajke sam izmišljao, napravio sam jednu malu improvizaciju. Kada je moja ćerka imala četiri godine ja sam počeo da joj čitam Grimove bajke pa da joj puštam te bajke, i shvatio sam da pod hitno kao otac moram da se snađem i da izmislim nove bajke koje će služiti za uspavljivanje. I tako sam iz večeri u večer krenuo da smišljam priče na temu koju bi mi dijete zadalo. Dovoljno je da kaže samo jednu riječ – slika, drug, brod, i ja bih od toga počeo da smišljam bajku koja je trajala onoliko dok dijete ne zaspi. I tako šest mjeseci baš mi je dobro išlo, imao sam dobar osjećaj, osluškivao sam svoje dijete, uspijevao da je umirim, pošaljem je u svijet snova. Dok jednog dana Nina, moja ćerka, nije zamolila da joj ponovim bajku od jučerašnjeg dana. I ja sam shvatio da se uopšte ne sjećam šta je bila tema i koji su tu bili junaci juče. I odjedno sam shvatio da je toliko nekih divnih priča nestalo u nepovrat. Jer se uopšte nisam sjećao šta sam joj pričao prethodnih šest mjeseci. I od te večeri ja sam uzio diktafon i kada je spustim na jastuk, ja sam uključio diktafon i snimao naše razgovore, odnosno snimao sve bajke koje izmišljam za nju. Skoro sam našao te snimke, poslije deset godina, i poslušao. Prvo, vidio sam da su to originalne teme, bajke koje su stvarno lišene svake vrste nasilja i takvih elemenata i riješio sam da ih zapišem. Na papiru to je bilo još transparentnije da one imaju dobru dramaturgiju, da su junaci zanimljivi, teme su zanimljive i sve sam to stavio u knjigu. Ono što nažalost ne može da stane u knjigu i što ću ja zadržati za sebe, je glas moje petogodišnje ćerke koja komentariše bajke na tim audiozapisima i njeno disanje kada zaspi,“ ispričao je Bosiljčić.
Nakon pretpromocije u Podgorici, Ivan Bosiljčić će imati veliku promociju knjige „Naše priče“ u junu u Beogradu, kada će se knjiga naći i u knjižarama.
