Bastašić: Kako se ponašaš mi je mnogo važnije od toga kako se nazivaš
Posebno interesovanje publike šestog dana 19. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga privukao je razgovor sa književnicom Lanom Bastašić.
Bastašić je objavila zbirke kratkih priča Trajni pigmenti (2010), Vatrometi (2013) i Mliječni zubi (2021), knjigu priča za djecu Nastja crta sunce (2015) i zbirku poezije Naivni triptih o Bosni i umiranju (2014). Njen prvi roman, Uhvati zeca, osvojio je Evropsku nagradu za književnost 2020. godine. Roman je uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i prevođen je na osamnaest jezika.
Bastašić se tokom sinoćnjeg gostovanja posebno osvrnula na moć književnosti.
„Želim da vjerujem da književnost ima moć. Kada uzmete knjigu vi zapravo razmišljate tuđim jezikom, prolazite kroz tuđi život, kroz tuđu priču i pitate se – Kako bi bilo da se ovo meni dešava? Taj momenat empatije je najvažniji i po mom mišljenju je tu moć ne samo književnosti, već i umjetnosti. To možda djeluje kao neka mala moć, ali mislim da sve kreće od tog trenutka kada zastanemo i zapitamo se – Šta bi bilo da mi život ne izgleda ovako, nego nekako drugačije i da li bih razmišljala drugačije, da li bih imala manje predrasuda? Vjerujem u moć književnosti i kao čitateljka, jer znam koliko su meni značile neke knjige,“ navela je Bastašić.
Kao lajt motiv njene poetike javlja se pitanje potrage za identitetom.
“Odrasla sam negdje gdje je pitanje identiteta pitanje života i smrti, to znamo svi sa Balkana. Često se tu radi o identitetima koji vrlo malo govore o nama kao osobama, jer ako meni neko kaže koje je nacije ili vjere to mi ne govori mnogo o toj osobi. Po mom mišljenju je radnja uvijek važnija od imenice, kako se ponašaš mi je mnogo važnije od toga kako se nazivaš. Mnogi pate zbog pitanja identiteta i određeni su na neki način, ne čak kao ono što jesu, već kao ono što nisu,” ispričala je autorka.
Roman “Uhvati zeca” se fokusira na pitanje identiteta – kako onog nacionalnog, tako i onog ženskog. Sara i Lejla su različitih nacionalnosti, ali su odrasle u istom gradu, i kreću na zajednički put kako bi jedna od njih pronašla svog brata.
“Prije svega sam razmišljala o stvarnim životima iz svog grada i svog djetinjstva koji su me inspirisali. Nisam polazila od simbola, polazila sam od ljudi. Književnost koju ja volim i koju smatram dobrom uvijek polazi od ljudi,” navela je Bastašić.
Istakla je da joj je drago da se u njenim knjigama pronalaze i ljudi koji nisu sa ovih prostora.
“Svaki pisac se nada da će to što piše biti univerzalno. Ne samo ako to čita neko ko nije sa Balkana, već ako muškarac čita knjigu ili ako neko mlađi čita ko nema to iskustvo. Ipak, kao pisac ne možeš ići previše generalizovano i univerzalno jer se odvajaš od detalja i onog ljudskog što je po mom mišljenju najvažnije i što je moć priče. Zanimljivo je kako su različiti ljudi pronašli različite stvari u romanu. Može da se vidi kako je nekome ko je imao bezbrižno djetinjstvo u Švajcarskoj ovo priča o prijateljstvu ili još gore o “onom tamo Balkanu gdje žive divljaci”. S druge strane ima i ljudi koji su u toj priči baš vidjeli taj momenat pitanja Ko sam? i da li možemo da odgovorimo na njega i da li je možda prava sloboda da ne odgovorimo,” kazala je književnica.